ODVELA SAM KĆERKU (7) KOD LJEKARA I OSTALA U ČUDU: Rekao joj je da se skine pa ovo uradio preda mnom! Nijedan roditelj ovo ne smije dozvoliti!

 

Majka je odvela kćerku na sistematski pregled, a onda je ljekar uradio nešto zbog čega je ona potpuno odlijepila. Sjedim sa sinom i kćerkom u čekaonici. Dok kćerka lista strip, sestra nas proziva i zove da uđemo u ordinaciju. Ulazimo, ja mlađeg sina stavljam sebi u krilo da ne smeta ljekaru. U tom trenutku, ulaze dvojica muškaraca. Jedan je stariji, sjedokosi pedijatar. Drugi je mladi stažista koji mi objašnjava da će posmatrati pregled.

Stariji ljekar pali kompjuter i pita me niz pitanja o kćerki, kao i svaki put. Nije pretjerano ljubazan, ali je temeljan, pažljiv i hoće da sasluša. Dopadao mi se, sve do te posjete. Izgovorio je sljedeću rečenicu:

“Djevojčica sada može da se skine, neka ostane u gaćicama“, kaže on.

U šoku sam. Nikada ranije ljekar nije tražio da se moja sedmogodišnja djevojčica skine. Umjesto toga, zadigao bi joj majicu da bi čuo pluća ili opipao stomak. I što je još gore, ni on ni stažista ne nude da izađu dok se ona skine.

Svjesna sam toga da postoje situacije kada pacijent mora da se skine na pregledu, i kako moja djevojčica raste, vjerovatno joj trebaju temeljniji pregledi. Ali istovremeno razmišljam i mojoj kćerki koja će se sada prvi put skinuti pred nekim muškarcem. A znam da joj je neprijatno jer je od skoro počela da ide u svoju sobu da se presvuče, dok je ranije to radila pred nama.

“Je li tebi u redu da se skineš“, pitam je dok se ona krije i grči iza moje stolice pokušavajući da se presvuče a da pritom ne otkrije tijelo. Ljekari samo sjede i čekaju.

“Ne moraš da se skineš ako se stidiš“, nastavljam ja. Ali ona se uvijek lijepo ponaša, naročito pred drugima. I kako ljekari nisu izrazili slaganje sa mojom rečenicom, znam da će se skinuti iako joj je neprijatno.

Sada sam već duboko bijesna i pitam se da li ljekari nisu primijetili neprijatnost na njenom licu, ili ih prosto nije briga.




“Može li da dobije nešto da ogrne dok se presvlači“, pitam ljubaznim tonom, a u sebi se pitam zašto uopšte moram to da pitam, umjesto da mi sami daju.

Oni se gledaju u čudu, kao da je to najbizarnija stvar koju su čuli, a onda vade zeleni papir koji se postavlja na stolice za pregled i dodaju mi ga. Držim ga kao paravan dok se ona skida, a onda je umatam u njega i stavljam je na sto za pregled.

Ljekar prilazi i skida joj papir da bi je pregledao. Nije je ni na koji način prije toga upozorio, pa osjećam da se opet grčim od bijesa. Kćerka gleda pravo u mene, kao da me moli za pomoć, a ja sam ukočena. Pitam se zašto je ljekar pipa a da je prije toga nije ni pitao ni upozorio. Trebalo bi to da uradi, naročito poslije scene sa presvlačenjem. U jednom trenutku joj je zavirio u gaćice, takođe bez dozvole. Tada sam već morala da progovorim.

“Dušo, znaš da je to što je čika uradio u redu samo zato što je on ljekar i zato što je mama prisutna“, obraćam joj se. I tad shvatam svoju grešku, njoj objašnjavam šta je nategnuto u redu, umjesto da ljekaru objasnim da je to što radi pogrešno. Morao je da je pita prije nego što je dodirne. Umjesto da mu to kažem, ja kćerki objašnjavam da zbog činjenice da je “čika“ ljekar, odnosno muškarac sa autoritetom, u redu je da joj viri u gaćice.

Kćerka ćuti. Pregled je gotov, ona uzima lizalicu i izlazimo.

“Hoćete li da odmah zakažemo sljedeći pregled“, pita me sestra.

Razmišljam o tome. Sljedeće godine imaće osam godina i ja ne mogu da dozvolim da joj ljekar to ponovo radi. I smatram da sa ženskim ljekarom ne bismo imale takve probleme. Ne samo da su više intuitivne, već i same znaju kako je to biti stidljiva djevojčica kod ljekara. I zato rešavam da zakažem pregled odmah, ali kod ljekarke.

Dok hodamo ka kolimam, kćerka ponovo polako postaje ona stara. Smije se, liže lizalicu i dobro je raspoložena. A ja sam ljuta na sebe što sam tako loše reagovala u ordinaciji i što se nisam zauzela za svoje dijete. Grizem se što nisam oštrija. Propustila sam idealnu priliku da ćerki objasnim da naše tijelo pripada samo nama i da niko nema prava da je dodiruje bez njene dozvole, čak ni ljekar.

“Znaš, samo zato što je neko ljekar, ne znači da ne treba da te pita za dozvolu prije nego što te dodirne“, kažem joj u kolima.

“Da, bilo mi je čudno što me je tamo dirao“, kaže ona.

“Žao mi je što se to dogodilo, ali neće se više događati. Ići ćemo kod ljekarke ubuduće“, kažem joj.

Ne mogu da vratim vrijeme i ne mogu da poreknem činjenicu da sam tamo u ordinaciji iznevjerila svoje dijete. Ali biće još prilika da je naučim o pristanku i važnosti pristanka. Sljedećeg puta ću biti prodornija da bih nju naučila da se zauzme za sebe.

(Kurir)