Lepa Brena je osoba koja izađe na scenu i nastupa dva ili tri sata. Kada završi svoj posao, skine kostim i pošalje ga na hemijsko čišćenje, skine šminku, ulazi u trenerku i živi sasvim običnim i skromnim životom
Lepa Brena, koja se ovih dana vratila iz Madrida, progovorila je iskreno o karijeri, suprugu Bobi, unuku Aleksandru…
Da li vi često bježite? Kakav odmor preferirate, pasivni ili aktivni?
– Zavisi, kako kad. Volim da uživam i u jednoj i u drugoj vrsti odmora. Naravno, s porodicom je ipak to uživanje još ljepše.
Kako ste se proveli u Madridu, odakle ste se nedavno vratili?
– U Madridu je naš vjenčani kum Jon Cirjak slavio svoj rođendan. Ako me pitate da li imam u životu nekoga koga toliko volim i poštujem kao čovjeka koji nam je zaista puno pomogao još otkad smo Boban i ja kretali u život, ali i inače, onda je to definitivno Jon. Takođe, on je bio i dugogodišnji Bobin sportski menadžer. Divan je osjećaj kada ste pored takve ljudske veličine. On ima 80 godina, a još veoma aktivno radi. Biti među 150 ljudi za koje je pravio rođendan, biti izabran i biti među zvanicama iz visokog društva iz čitavog svijeta, za mene je bilo veoma emotivno i počastvovana sam.
Šta vas je najviše oduševilo na proslavi?
– Shvatanje života i drugačije viđenje stvari. Kod nas se čovjek koji pređe 50. godinu života gotovo otpisuje. To naročito važi za žene. Za nas govore da smo stare i matore već sa 30 godina, a muškarci imaju veliku prednost u odnosu na nas. Zbog toga sam srećna što sam prisustvovala svjetskom establišmentu koji ne poznaje predrasude i poštuje sve godine, poštuje tuđi rad.
Kada ste sa takvim ljudima i kada ste okruženi takvim veličinama, znate da ste na pravom mjestu i da tu pripadate. Kojoj vi grupi pripadate? Grupi kakvih žena?
– Osjećam da pripadam istoj toj kategoriji vrijednih i ostvarenih ljudi, pa ne priznajem da su godine prepreka da se bavite sobom, da radite neki posao i da se bavite sobom. One priče: „Kada prestajete? Da li ste baka, da li ste ovo ili ono…?“ nerviraju me i deprimiraju. Razumijem ja odlično šta znači šou-biznis, ali neću se nikada predati primitivizmu, malicioznom i malograđanskom stilu načina života i komunikacije. Podržavam sve žene da budu i osjećaju se dobro, da se bave sobom i svojom karijerom, bez obzira na to koliko godina imaju i da znaju da su uvijek dobre, vrijedne, lijepe i pametne. Takođe, ne prihvatam nikakav antagonizam protiv muškaraca. Treba da dajemo jedni drugima podršku, da se volimo i da se poštujemo.
Kako se vi osjećate trenutno u svojoj koži?
– Nikad se bolje nisam osjećala u svom životu.
U čemu najviše uživate, u tome da ste majka, supruga, baka, folk zvijezda?
– Svaka moja uloga je sastavni dio mozaika moje ličnosti. Ispunjena sam na svim poljima – kao supruga, kao majka, baka, sestra, kćerka, tetka… kao neko ko radi svoj posao. Vjerujte mi da svaki taj segment mi je i bio potreban jer kada se od bilo čega umorite, možete da pobjegnete u neki drugi dio, ili u ulogu koja vam je potrebna. Kada se umorite od posla i svega, pobjegnete u ulogu majke i bake, tražite utočište u porodici. Kada vam je pak kućnih poslova preko glave, okrenete se poslu. Svaka uloga je jednako važna i dobro je da ih sve imate i njegujete podjednako.
Kako pronalazite balans?
– U svemu tome što sam nabrojala. U porodici, poslu, prijateljima, malim stvarima… Radujem se svakom novom danu i životu uopšte.
Ko je Lepa Brena kada se kamere ugase?
– Lepa Brena je osoba koja izađe na scenu i nastupa dva ili tri sata. Kada završi svoj posao, skine kostim i pošalje ga na hemijsko čišćenje, skine šminku, ulazi u trenerku i živi sasvim običnim i skromnim životom. Trčim s komšijama iza kuće, igram se s kučićima, vodim računa o svojoj bašti, družim se sa svojom porodicom, obilazim unučiće…
Gdje je tu pevanje?
– Divno je kada vam je posao pjevanje, zapravo to i nije posao nego ljubav. Negdje sam pročitala da je od svih umjetnosti koje postoje Bog ipak izabrao da mu je pjevanje najdraža umjetnost. Za mene su pjevanje i komunikacija sa svojom publikom, stvaranje novih pjesama i kreiranje, vrlo dobar terapeutski momenat, zato što sve što mi je teško na duši izbacim iz sebe kroz pjesmu. Vi znate da ja na sceni i padam, i smejem se, i ustajem, i plačem… Mislim da je ta vrsta iskrenosti prema ljudima neophodna jer smatram da živimo u vremenu gdje je vrlo teško nekome reći: „Sviđaš mi se“, „Volim te“, „Izvini… pokušajmo ponovo“. Živimo u vremenu gdje žena nije zaštićena, gdje stari nisu zaštićeni, a ni djeca… U mojim godinama je toga biti svjestan dobra stvar, a takođe je pohvalno slati tu poruku da ne date na sebe.
Da li unuk više uživa u vašim ili maminim pjesmama i šta mu pjevate?
– Ne pjevamo mu ništa, ali mu puštamo muziku. Aleksandra i Filip mu puštaju stalno jer je to i zdravo, ali mu još ne pjevamo. On je jedna predivna beba i mi samo sjedimo i čekamo da se probudi, kako bismo smo mogli da se s njim igramo i mazimo. Dosta spava. A mi samo čekamo na red kad ćemo ga malo uzeti u ruke.
Da li vam to dozvoljavaju roditelji ili ga sebično čuvaju samo za sebe?
– Niko nam ništa ne brani.