Šaban Šaulić rođen je 6. septembra 1951. godine u Šapcu. Bio je pjevač, muzičar i producent. U toku bogate karijere u medijima i od publike je dobio nadimak “kralj narodne muzike”. Niko nije ni slutio da će u tragičnoj nesreći zauvijek zaklopiti oči, samo nekoliko sati nakon što je radio ono što je bio njegov život – muzika.
– Kada pjevam, ja sam svoj na svome i tada zaboravljam na sve. Ponekad mi je, čak, i publika nevidljiva. Važno mi je samo kako ću donijeti pjesmu i kroz neku svoju unutrašnju borbu, izraziti emociju. Moje pjesme su oduvijek vrlo zahtjevne, pa sam sto puta sam sebe proklinjao, zašto sam morao toliko tešku pjesmu da napravim. Ali, ne umijem drugačije i uvijek kažem sebi: „Sad je pjevaš i Bog zna kad ćeš i da li ćeš ponovo.“ – govorio je Šaban Šaulić za života.
– Za mene je pjesma, oduvijek, bila igra. Ja sam volio da se igram dok pjevam. Mnogi pjevači, dok slušaju moje pjesme, kažu: „Da li je moguće, Šabane, da ti u jednoj pjesmi, tri puta različito pjevaš jedan isti refren?“ A to je zato što ja ne mogu da mirujem, uvijek želim da napravim neki pomak, da to bude ljepše, da to stvarno bude kao igra, da me ponese, da mi bude milo oko srca, jer sam opet donio nešto novo, a ne, kao što mnogi rade – snime refren, tri puta ga iskopiraju i to je to. Nikada to nisam volio. Čak sam se trudio da i strofe ne budu identične. Uvijek sam pokušavao da napravim makar i najmanji eksperiment, koji će mene taknuti, dati mi neki elan, želju, volju. Meni je pjesma igra, ja je tako osjećam, i u tome je, vjerovatno, i tajna.
Čovjek, uz čije smo pjesme voljeli, slavili, plakali i tugovali, ostavio je iza sebe veliku porodicu sa kojom je decenijama dijelio svoje uspone i padove na čelu sa obožavanom suprugom Gocom.
– Šaban je sa Gocom imao dvije ćerke Ildu Šaulić koja je krenula očevim stopama, Sanelu i sina Mihajla.
– Gordana je jedna granitna stijena i veličina cijelog mog bitisanja na estradi. Počev od djece, koju je ona vaspitavala, na najbolji mogući način, do svega ostalog. Ja sam bio na turnejama koje su trajale po deset, petnaest dana, nekada i po dva mjeseca. Bilo ih je nebrojeno, za sve ove godine, ali, neko je morao da radi, što je i normalno. Goca je bila ta koja je veliki dio našeg braka, života i moje karijere lavovski podnijela i ponijela na svojim plećima, posebno kada su djeca u pitanju, da ih vaspitava, da im maksimalno pomaže, da ih izvede na put.
Ja dođem premoren, izmučen, vidim ih, izljubim ih, i odmah – odmaraj, spavaj, dolazi sebi nekako, za sljedeću turneju, koja me čeka već za dva, tri dana. Ali, drugačije nije moglo. Tako da, zahvaljujući njoj, mnogo toga je ostvareno i zahvaljući njoj smo svi srećni i zadovoljni, pogotovo ja, koji joj, uvijek, skidam kapu, zbog tolikog odricanja od svega što je, sigurno, mogla, kao što je, recimo, mogla da putuje sa mnom po svijetu, ali, neko je morao da bude sa djecom, i ona je sve maksimalno dobro uradila, i vrijedilo je, u svakom slučaju – govorio je Šaban Šaulić.
Bez porodice, govorio je, njegov život nije imao smisla.
– Bile bi potpuno prazne i šuplje. Mislim da je čovjek bez porodice, djece, unuka, familije, nesrećan čovjek. A ja sve to imam, i to je velika sreća. Još samo da dočekam da oženim sina, jer mi je, danas, jedina neostvarena želja da zapjevam na njegovoj svadbi i igram se sa njegovom djecom. Ništa bolje i više ne bih poželio, nego kako se odvijao moj život i moja karijera i baš ništa ne bih mijenjao, jer sam ostvaren i srećan čovjek. Nisam neko ko „boluje“ od „kula i gradova“. Supruga, djeca i unuci su mi sve. Sve je onako kako je Bog rekao, i ja sam zadovoljan i zahvalan.
Šaban Šaulić je, kako je govorio u svom posljednjem intervjuu uvijek pokušavao da od onog na bini sačuva onog oca, supruga, prijatelja…
kurir