Neće brzo i lako biti zaboravljen izbor Ivayla Peteva za selektora reprezentacije BiH. Imenovanje bugarskog stručnjaka na užarenu klupa bh. reprezentacije krajem januara bilo je zapravo prvi pokazatelj u kojem pravcu će se kretati naš fudbal u narednom periodu i u čijim će rukama biti poluge moći.
Sam proces izbora Peteva, koji je bio favorit novog predsjednika Saveza Vice Zeljkovića, trajao je prilično dugo, baš kao i proces izbora njegovih pomoćnika. A javnost, izrevoltirana užasnim kvalifikacijama za Euro 2020 i potom još užasnijom 2020. godinom, koja je predstavljala dno reprezentativnog fudbala u svakom smislu, Peteva je dočekala kao produženu ruku istih onih interesnih centara koji su reprezentaciju i srozali na nivo poluamaterske.
Moderan selektor
Teško je vjerovati da su izborom Peteva bili oduševljeni i fudbaleri, barem oni najiskusniji među njima. I oni su dio javnosti, i oni osluškuju puls naroda i na koncu formiraju svoje stavove prema onome što čuju, uz jednu bitnu razliku. Oni su imali mogućnost da čuju i šta Petev ima reći u svoju “odbranu”, mi nismo.
Presuda za bugarskog trenera bila je unaprijed spremna, trebalo je samo još da krenu kvalifikacije i da jedini trener koji od 2005. godine nije osvojio titulu hrvatskog prvaka sa Dinamom pokaže svoje neznanje i iziritira strpljive zvijezde reprezentacije, te da se sve sruši do temelja.
Reprezentacija BiH je remizirala sa Finskom nakon što praktično nije obavila nikakve pripreme, a potom je na Grbavici dobro namučila Francusku, uz promjenu formacije na tri igrača u zadnjoj liniji, kakvu naš nacionalni tim nije igrao još od vremena Ćire Blaževića, piše Sport1.
Poraz je ipak poraz, makar bio i častan poput onog protiv Francuske, gdje nam nije dosuđen najmanje jedan penal zbog prekršaja na Kruniću. Selektor Petev je utakmicu pratio iz izolacije zbog koronavirusa, a upravo je Rade Krunić nakon njenog okončanja samouvjereno izjavio da je Petev najbolji selektor kojeg smo imali, te da se raduje budućoj saradnji sa njim.
Nije to bio nimalo nebitan momenat, jer je i javnost počela u ovoj utakmici uviđati da igra reprezentacije poprima kakve-takve obrise. Podrška igrača koji su ranije bili škrti na pohvalama, ali i na kritikama selektora, ipak je pokazala da se u reprezentaciji koja je u slobodnom padu još od plasmana na Svjetsko prvenstvo 2014. godine nešto promijenilo nabolje i da je Petev najzaslužniji za to.
U septembru je uslijedila taktički skoro perfektna utakmica u Francuskoj, gdje je i Edin Džeko selektoru dao podršku, a dalo se vidjeti i iz izjave Miralema Pjanića da su naši fudbaleri “kupili” ideje s kojima je došao Petev i da je ispunjen osnovni preduslov za stvaranje uspjeha.
Remi sa Kazahstanom je opet poslužio kritičarima da počnu “tući” po selektoru iz različitih oružja, iako bi naša reprezentacija zapravo dobila devet od deset onakvih utakmica sa barem dva gola razlike. Potrefilo se da u Zenici u septembru odigramo baš tu desetu.
Brzo smo popravili neuspjeh protiv Kazahstana pobjedom nad njim u gostima i onda je došao prvi biti ili ne biti ispit za Peteva u istinskom smislu. Gostovali smo četvrtfinalisti Evropskog prvenstva reprezentaciji Ukrajine, koja je u ovom trenutku jača selekcija od nas. Čak i uz izostanak nekoliko njihovih zvijezda poput Malinovskog i Zinchenka, Ukrajinci su i dalje bili u stanju izvesti snažniji sastav od našeg, kojem su nedostajali Pjanić, Krunić, Saničanin i brojni drugi fudbaleri.
I upravo je ova utakmica pokazala zašto bi ocjena javnosti trebala debelo prevagnuti u korist selektora. Otvorili smo utakmicu loše, primili gol i onda smo se korekcijama selektora, pravovremenim izmjenama i promjenama pristupa uspjeli vratiti u meč i čak nadigrati Ukrajince. Ključan u osvajanju boda bio je Anel Ahmedhodžić, moderni defanzivac koji će, ako ga zdravlje posluži, sigurno zaigrati u vrhunskom klubu.
Način na koji je koristio Ahmedhodžića protiv Ukrajine, ne samo zbog gola nego zbog cjelokupne partije, mnogo govori o Petevu i njegovom poimanju fudbala, te predstavlja istinski momenat preokreta u odnosu javnosti prema selektoru, preokreta koji već postaje opipljiv.
Nije to bio nimalo nebitan momenat, jer je i javnost počela u ovoj utakmici uviđati da igra reprezentacije poprima kakve-takve obrise. Podrška igrača koji su ranije bili škrti na pohvalama, ali i na kritikama selektora, ipak je pokazala da se u reprezentaciji koja je u slobodnom padu još od plasmana na Svjetsko prvenstvo 2014. godine nešto promijenilo nabolje i da je Petev najzaslužniji za to.
U septembru je uslijedila taktički skoro perfektna utakmica u Francuskoj, gdje je i Edin Džeko selektoru dao podršku, a dalo se vidjeti i iz izjave Miralema Pjanića da su naši fudbaleri “kupili” ideje s kojima je došao Petev i da je ispunjen osnovni preduslov za stvaranje uspjeha.
Remi sa Kazahstanom je opet poslužio kritičarima da počnu “tući” po selektoru iz različitih oružja, iako bi naša reprezentacija zapravo dobila devet od deset onakvih utakmica sa barem dva gola razlike. Potrefilo se da u Zenici u septembru odigramo baš tu desetu.
Brzo smo popravili neuspjeh protiv Kazahstana pobjedom nad njim u gostima i onda je došao prvi biti ili ne biti ispit za Peteva u istinskom smislu. Gostovali smo četvrtfinalisti Evropskog prvenstva reprezentaciji Ukrajine, koja je u ovom trenutku jača selekcija od nas. Čak i uz izostanak nekoliko njihovih zvijezda poput Malinovskog i Zinchenka, Ukrajinci su i dalje bili u stanju izvesti snažniji sastav od našeg, kojem su nedostajali Pjanić, Krunić, Saničanin i brojni drugi fudbaleri.
I upravo je ova utakmica pokazala zašto bi ocjena javnosti trebala debelo prevagnuti u korist selektora. Otvorili smo utakmicu loše, primili gol i onda smo se korekcijama selektora, pravovremenim izmjenama i promjenama pristupa uspjeli vratiti u meč i čak nadigrati Ukrajince. Ključan u osvajanju boda bio je Anel Ahmedhodžić, moderni defanzivac koji će, ako ga zdravlje posluži, sigurno zaigrati u vrhunskom klubu.
Način na koji je koristio Ahmedhodžića protiv Ukrajine, ne samo zbog gola nego zbog cjelokupne partije, mnogo govori o Petevu i njegovom poimanju fudbala, te predstavlja istinski momenat preokreta u odnosu javnosti prema selektoru, preokreta koji već postaje opipljiv.
Gledajući najjače svjetske ekipe koje igraju sa tri igrača pozadi ili općenito sa modernim defanzivcima koji su, narodski rečeno, jaki na lopti, nećete primijetiti veliku razliku u njihovom nastupu i pristupu u odnosu na ono što radi naša zadnja linija, prvenstveno Ahmedhodžić kao najbolji igrač sa loptom. I baš to mnogo govori o Petevu. Nakon godina drugovanja sa selektorima koji su u taktičkom smislu ostali zarobljeni u prošlosti, dobili smo trenera koji prati trendove.
Fudbal na prvom mjestu
Naprosto, Petev je prepoznao vrline i mane našeg tima, prepoznao ih u smislu modernog fudbala, prilagodio je formaciju, izbor igrača i konkretne taktičke instrukcije onome što naš tim ima na raspolaganju, i to je itekako dalo rezultat. Uspostavio je dosta zdrave odnose u svlačionici, barem prema onome što se može čuti od samih igrača koji, iako nemaju nekakvu obavezu da ga hvale, o njemu govore sa dosta respekta.
I ne može se zaboraviti na koji je način Petev došao na našu klupu, ali mora se priznati da smo u jednoj stvari bili u krivu. Možda onima koji su ga doveli sam fudbal i nije bio u prvom planu, ali Petevu definitivno jeste. I ne samo da mu je fudbal u prvom planu nego je i najokorjelije kritičare natjerao da počnu još jednom vjerovati u reprezentaciju BiH i barem na onih 90 minuta dok traje utakmica zaborave i Savez i Vicu Zeljkovića.
Ko zna, možda u novembru doživimo totalni fijasko i Petev završi angažman na našoj klupi. Možda u ključnim utakmicama njegovim pogrešnim odlukama ostanemo bez šansi za baraž. No, temelji nove reprezentacije BiH zahvaljujući Petevu već su uspostavljeni, sa nekoliko novih lica i bez onog tereta i devize da su bh. reprezentacija samo Edin Džeko i Miralem Pjanić. Ako ništa, to je pokazatelj da je Petev pravi čovjek na pravom mjestu i da je njegovo imenovanje veliki dobitak za bh. fudbal.
raport.ba