Ana Bekuta progovorila je o svojim tinejdžerskim danima, kao i o tome koliko joj je bilo teško kada je morala sina Igora da ostavi u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj.
Doba odrastanja došlo je prebrzo. Mene je zateklo bez romantičnog uljepšavanja jer je istina da je moje prve prave izlaske veoma brzo zamijenilo mijenjanje pelena i briga o bebi. Moje materinstvo bilo je svakako prerano, ali mi je ujedno i najdragocjenije iskustvo u životu. Veoma sam se plašila, naročito u trudnoći, ali sam ujedno znala da će taj strah proći. Život mog djeteta bio mi je i ostao najvažniji. Prolazila sam kroz izuzetno stresan period i žao mi je što nisam mogla da budem opuštenija i da više uživam u tim neponovljivim momentima, neopterećena strahovima i pitanjima šta će biti sutra i hoću li uspjeti da se izborim sa obavezama, dužnostima, neizvijesnom budućnošću – priča Ana, svjesna i onda i sada da je svaku odluku donijela ispravno.
– Do tada sam, pod uticajem moje učiteljice Jelka Miletić, pa kasnije i razredne Tanje Redžić, maštala o tome da ih jednog dana naslijedim kao predavač jer sam veoma voljela ruski jezik i našu književnost, a poslije sam i u gimnaziji bila društveno-jezički smjer. Međutim, sedamnaesta godina bila mi je prelomna jer mi se poslije nje nekako otvorilo nebo i pojavili motivi za budućnost. Ali onda nisam mislila tako. Trebalo je u onakvom okruženju tako mlad roditi dijete. Nisam ni bila svjesna svoje odluke da postanem majka, ali se sjećam da sam to željela i ne znajući šta će mi se desiti. Uostalom, mene kao tinejdžerku tada nije ni zanimalo šta drugi misle. Radila sam po svome, ali uvijek pošteno i ispravno. Naravno, moji roditelji nisu bili zadovoljni, uzdali su se u mene kao u najstariju kćerku, a onda su im se odjednom srušili snovi. Gledajući sa ove distance, najviše zbog uticaja okoline – sa sjetom se prisjeća pjevačica, koja je, zbog nemogućnosti da sama odgaja dijete, budući da se u međuvremenu rastala s njegovim ocem, dala sina u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici. Bila je to najstrašnija epizoda u njenom životu, u kojoj se sa ogromnom radošću susretala sa svojim nasljednikom, a potom ga s gorčinom i suzama iznova ostavljala u domu.
– Oboje smo bili mladi i sve je kratko trajalo. Nije to ni bila ljubav, već jedan trenutak koji je skroz okrenuo moj život. Rastali smo se zato što smo bili nezreli i nespremni za porodične obaveze. Silom prilika morala sam da se rastanem i od djeteta jer jednostavno nisam imala drugog izbora. Bili smo razdvojeni osam i po mjeseci, a grizlo me je to kao otvorena rana sa kojom sam se svakog jutra budila. Živjela sam za trenutak kada ćemo ponovo biti zajedno. Svakog vikenda putovala sam da vidim Igora, koji bi mi se smješio u krevetiću, nepogrešivo me poznajući. Do sljedeće subote u životu su me držali njegov puderasti miris u nozdrvama i otisak njegovih majušnih usana na vratu. Agonija je trajala nekoliko mjeseci, a onda je glas srca i razuma tu ptičicu vratio u krilo. U svakom slučaju, nijednog trenutka nije dolazilo u obzir odricanje od sina. To su veoma tužni i bolni trenucima o kojima mi je teško da govorim. Kraj te drame ipak je bio srećan. U posljednjem činu ja sam odrasla po hitnom postupku, moji roditelji su isto tako postali baka i deka, a sestre Dobrila i Milina tetke. Igor je bio zajedničko ljubimče, i dijete, i unuče, i sestrić, i sve to zajedno – otkriva pjevačica, koja je, uprkos ranom materinstvu, obasipala svog mališana ogromnom ljubavlju.
– Nije ni njemu uvijek bilo baš lako. Naprotiv, i on se prilično namučio sa mladom i nezrelom majkom, ali mu nikada nije bila uskraćena ljubav, a to je, čini mi se, jedino što je suštinski bitno. Mislim da nisam bila kao moji roditelji. Možda je u nekim situacijama trebalo da ih više oponašam jer mislim da sam ponekad bila popustljivija nego što je trebalo. Ali, kao i većina roditelja, radila sam najbolje što sam umjela. Ni danas sa sigurnošću ne mogu da kažem kako bi dobra majka trebalo da se ponaša, a važno je jedino da naša djeca uvijek budu svjesna ljubavi i podrške – objašnjava Ana, koja je ubrzo dobila šansu da napravi karijeru. Imala je punu podršku oca iako je njena majka u to vrijeme bila je nezadovoljna kćerkinim izborom i istinski je navijala da ona ipak postane prosvjetni radnik.
kurir